Dušan Kovačev: Roman „Bapa“ Radovana Vlahovića




Iako je srpska kultura uopšte, pa i književna kultura veoma stara, ona je preživela snažan diskontinuitet usled propasti srpske države u srednjem veku. Osnovni oblici janog organizovanja narodnog opstali su u to doba tek na prostoru današnje Vojvodine pod okriljem pravoslavne crkve, a književnost opstala i samorodno se usmeno razvila u slobodarsku misao tek na području slobodnog krunskog Velikokikindskog distrikta, u ravnici na severozapadu Banata.

Roman radovana Vlahovića „Bapa“ iz 2016. godine zabeležio je duh života seljaka Distrikta kakvog pamtimo od naših starih, koji su u neprilikama odvek težili sažetom, životnom i suštinskom.  Usled razumne jasne sažetosti koju iziskuje duh srpskog jezika, u našoj književnosti je malo pravih romana. Ulogu romana ima novela, dok ulogu   pripovetke često vrše proširene anegdote. Vlahovićev roman potvrđuje ovu težnju. 

Vlahovićev junak živi, radi, govori, misli i dela potpuno u skladu sa stanjem stvari u kojem živi. Ravnica je polje kojim se razvija njegov opstanak i izdaleka gledano, on deluje usamljeno, jednoglasno i nezanimljivo. Tek kad se čitalac približi bapi“, vidi njegovo unutrašnje bogatstvo. Bapa je salašar koji stvara red oko sebe, ali i kod drugih. Njegov je žiovot jednako uređen u svakom smislu i na svakom polju. U jednom danu ovog salašara vidi se svo bogatstvo socijalnih, kultrnih, porodičnih, političkih, imovinskih i estetskih odnosa, u širokoj paleti od praktičnog do erotskog. Impresionira odlično predstavljen unutrašnji dijalog Bape, koji se srsishodno ispunjava u susretu sa drugima, povodom raznih situacija. Bapa ne frazira, izražava se sažeto, nikad lapidarno, uvek jasno, pod strogom kontrolom svoje etike i praktičnosti koja je dedeljiva od iskustva starine i zahteva prirodne sredine. Nezanimljiv je Bapa u izrazu, ali vanredno zanimljiva ličnost u stavu. Bapa je srb severnog Banata.

Književnici modernog doba koji su pripadali klasičnoj srpskoj književnosti na području Vojvodine, vodili su borbu protiv štetnih navika, odrođavanja i izrođavanja našeg naroda. Kasnije doba socijalizma, a naročito postmoderna, učinila je da ličnost srpskog banatskog seljaka ustukne pred dirigovanim kolektivom, koji se kasnije raspao u pustoši tranzicije. Vlahovićev „Bapa“ pruža ono jedino što nam je potrebno, povratak čoveku uzora čvrsto ukorenjenom kako u tradiciji, tako i u onome što danas zovu „održivošću poslovanja“. Da bi pokazao iskustvenost životnosti svog junaka, Vlahović je pažljivo beležio reči i sintakstu kojom je govorio i mislio njegov Bapa, u svakoj osobenosti izraza i naročito u punoći konteksta gde je izgovoreno samo objava stvarnosti koja se događa, njena neporeciva razumna artikulacija.

Naravno, narativni tok je jasan i radnja se odvija ujednom danu. Ritam te radnje je komunikološki naglašeno vezan za bipolarnu socijalnu zajednicu u kojoj postoji Bapa: selo i salaš. Ostvarenje praktične koristipoljoprivrednog rada Vlahović slika u kafani kod Makse Sasino, gde je njegov Bapa nadmoćan nad kasapinom, trgovcima i seoskim đilkošima. Bapa je srpski poljoprivrednik, ali kao takav, on sebe i njega drugi osećaju moćnijim kao stočara neo kao ratara. To je važna osobenost srpskog seljaštva u Vojvodini koja je teško uočljiva svima osim njima samima. Ratarstvo zavisi od stočarstva, ane obrnuto. Otud toliko ekspresivnih mirisa konjskog znoja, vuškije, i scena brižno osenjenih konja u romanu Bapa, koji se svršava nenadanim ždrebljenjem kobile.

Međutim, nadmoć salašara nije u imovini, čak ni u govoru, već se očituje iz njegovog samog ličnog stava. Snažan kontrapunkt daje slika poratka Bapinog na salaš sa njegove zimske avanture u selu. Spasavanje putnika nevoljnika i punoća životne svrhe nisu ni patetično sladnjave ni mitologizovane, kako se često „servira“ u pretencioznoj,  pastoralno obojenoj književnosti o seoskom životu. Naprotiv.

Bapa je porodični heroj. Njegova životna svrha je stvaranje zadovoljstva životom koji napreduje i razvija se. Bapa je robusno dostojanstven. Mali, nepoznat, sporedan, bez društvene slave i počasti, ali u glavni i nezamenljiv u svom paoršagu gde stotine i hiljade takvih čuvaju duh stare militarije. Oni uporno isplaćuju vekovni kredit zacrkvu koju su podigli još njihovi askurđeli. Potrebna je generacijska čvrstina karaktera da se ovakav poduhat izvede.

Ipresivan i jasno istaknut je motiv klindre, koju Bapa sneva kao izvor neiskazanog blaga. Klindra, trouglasta parcela između lenija slika i prilika je položaja u kojem se našao srpski seljak u Vojvodini, jer kako pesma kaže „drum je carski, a sokak bećarski“. Klindra je uz oba, a u Bapiom slučaju veza je sela i grada u kojem on mnije da će ustanoviti svoj život kao večit, monumentalan. Fenomen salaša je pojava o kojoj se mnogo i dugo brbljalo i pevalo na saldunjav način, a malo se istražilo. Mali je broj onih koji su danas svesni da je salašarski život razvijen tek po propasti Srpske Vojvevodine, snažno podstaknut policijskom upraom Bahovog apsolutizma. Srbi su se selili na salaše iz nevolje, sklanjajući se privremeno iz sela pred financima, žbirima, nakupcima, političarima seoskim bećarima i županijskim beaterima. Privremeno se sklanjajući, ali im ne prepuštajući im selo, što jasno pokazuje jednodnevni dolazak Bape, poslom. Selo živi potpuno zavisno od Bape i takvih kao štoje Bapa. Međutim, Bapa i drugi salašari su čak i od sela nezavisni i žive po seoskom ataru. „Selo hvali, a u gradu živi“, kaže poslovica. Izuzetno je teško opstati na salašu gde Bapa živi. Nisu svi salašari uspeli kao Bapa. Jedni su propali, pa postaju alkoholičari, drugi su radnici u ciglani kod Bona, treći su plen zelenaša, ali Bapa ni jedne, ni druge, ni treće nije zaboravio. Sa svima ili sarađuje, ili im pomaže, ili misli na njih ili ih sneva ako mu u budnom stanju na pamet ne padaju.

Vlahovićev roman nam ne slika svoju sopstvenu projekciju onekakvom banatskom „grofu“, već stvarnu uzornu ličnost iz prošlosti sposobnu da nam bude uzor i za budućnost. Osobu sposobnu da pe padne u paorsko podložništvo, već je pretvara u paoršag i razvije samostalnost. Ona s osloncem na slobodoljubivi duh drevne militarije strpljvo ore na is i na stuk, krčeći sebi i svojima put ka dostojnom životu. Ka svojoj klindri, između „druma carskog i sokaka bećarskog“.