Iako je srpska kultura uopšte, pa i književna kultura
veoma stara, ona je preživela snažan diskontinuitet usled propasti srpske države
u srednjem veku. Osnovni oblici janog organizovanja narodnog opstali su u to doba
tek na prostoru današnje Vojvodine pod okriljem pravoslavne crkve, a književnost
opstala i samorodno se usmeno razvila u slobodarsku misao tek na području slobodnog
krunskog Velikokikindskog distrikta, u ravnici na severozapadu Banata.
Roman radovana Vlahovića „Bapa“ iz 2016. godine zabeležio je duh života seljaka Distrikta kakvog
pamtimo od naših starih, koji su u neprilikama odvek težili sažetom, životnom i
suštinskom. Usled razumne jasne sažetosti
koju iziskuje duh srpskog jezika, u našoj književnosti je malo pravih romana. Ulogu
romana ima novela, dok ulogu pripovetke
često vrše proširene anegdote. Vlahovićev roman potvrđuje ovu težnju.
Vlahovićev junak živi, radi, govori, misli i dela potpuno
u skladu sa stanjem stvari u kojem živi. Ravnica je polje kojim se razvija njegov
opstanak i izdaleka gledano, on deluje usamljeno, jednoglasno i nezanimljivo. Tek
kad se čitalac približi bapi“, vidi njegovo unutrašnje bogatstvo. Bapa je salašar
koji stvara red oko sebe, ali i kod drugih. Njegov je žiovot jednako uređen u svakom
smislu i na svakom polju. U jednom danu ovog salašara vidi se svo bogatstvo socijalnih,
kultrnih, porodičnih, političkih, imovinskih i estetskih odnosa, u širokoj paleti
od praktičnog do erotskog. Impresionira odlično predstavljen unutrašnji dijalog
Bape, koji se srsishodno ispunjava u susretu sa drugima, povodom raznih situacija.
Bapa ne frazira, izražava se sažeto, nikad lapidarno, uvek jasno, pod strogom kontrolom
svoje etike i praktičnosti koja je dedeljiva od iskustva starine i zahteva prirodne
sredine. Nezanimljiv je Bapa u izrazu, ali vanredno zanimljiva ličnost u stavu.
Bapa je srb severnog Banata.
Književnici modernog doba koji su pripadali klasičnoj
srpskoj književnosti na području Vojvodine, vodili su borbu protiv štetnih navika,
odrođavanja i izrođavanja našeg naroda. Kasnije doba socijalizma, a naročito postmoderna,
učinila je da ličnost srpskog banatskog seljaka ustukne pred dirigovanim kolektivom,
koji se kasnije raspao u pustoši tranzicije. Vlahovićev „Bapa“ pruža ono jedino
što nam je potrebno, povratak čoveku uzora čvrsto ukorenjenom kako u tradiciji,
tako i u onome što danas zovu „održivošću poslovanja“. Da bi pokazao iskustvenost
životnosti svog junaka, Vlahović je pažljivo beležio reči i sintakstu kojom je govorio
i mislio njegov Bapa, u svakoj osobenosti izraza i naročito u punoći konteksta gde
je izgovoreno samo objava stvarnosti koja se događa, njena neporeciva razumna artikulacija.
Naravno, narativni tok je jasan i radnja se odvija ujednom
danu. Ritam te radnje je komunikološki naglašeno vezan za bipolarnu socijalnu zajednicu
u kojoj postoji Bapa: selo i salaš. Ostvarenje praktične koristipoljoprivrednog
rada Vlahović slika u kafani kod Makse Sasino, gde je njegov Bapa nadmoćan nad kasapinom,
trgovcima i seoskim đilkošima. Bapa je srpski poljoprivrednik, ali kao takav, on
sebe i njega drugi osećaju moćnijim kao stočara neo kao ratara. To je važna osobenost
srpskog seljaštva u Vojvodini koja je teško uočljiva svima osim njima samima. Ratarstvo
zavisi od stočarstva, ane obrnuto. Otud toliko ekspresivnih mirisa konjskog znoja,
vuškije, i scena brižno osenjenih konja u romanu Bapa, koji se svršava nenadanim
ždrebljenjem kobile.
Međutim, nadmoć salašara nije u imovini, čak ni u govoru,
već se očituje iz njegovog samog ličnog stava. Snažan kontrapunkt daje slika poratka
Bapinog na salaš sa njegove zimske avanture u selu. Spasavanje putnika nevoljnika
i punoća životne svrhe nisu ni patetično sladnjave ni mitologizovane, kako se često
„servira“ u pretencioznoj, pastoralno obojenoj
književnosti o seoskom životu. Naprotiv.
Bapa je porodični heroj. Njegova životna svrha je stvaranje
zadovoljstva životom koji napreduje i razvija se. Bapa je robusno dostojanstven.
Mali, nepoznat, sporedan, bez društvene slave i počasti, ali u glavni i nezamenljiv
u svom paoršagu gde stotine i hiljade
takvih čuvaju duh stare militarije. Oni uporno isplaćuju vekovni kredit zacrkvu
koju su podigli još njihovi askurđeli. Potrebna je generacijska čvrstina karaktera
da se ovakav poduhat izvede.
Ipresivan i jasno istaknut je motiv klindre, koju Bapa sneva kao izvor neiskazanog
blaga. Klindra, trouglasta parcela između lenija slika i prilika je položaja u kojem
se našao srpski seljak u Vojvodini, jer kako pesma kaže „drum je carski, a sokak
bećarski“. Klindra je uz oba, a u Bapiom slučaju veza je sela i grada u kojem on
mnije da će ustanoviti svoj život kao
večit, monumentalan. Fenomen salaša je pojava o kojoj se mnogo i dugo brbljalo i
pevalo na saldunjav način, a malo se istražilo. Mali je broj onih koji su danas
svesni da je salašarski život razvijen tek po propasti Srpske Vojvevodine, snažno podstaknut policijskom upraom Bahovog apsolutizma.
Srbi su se selili na salaše iz nevolje, sklanjajući se privremeno iz sela pred financima,
žbirima, nakupcima, političarima seoskim bećarima i županijskim beaterima. Privremeno
se sklanjajući, ali im ne prepuštajući im selo, što jasno pokazuje jednodnevni dolazak
Bape, poslom. Selo živi potpuno zavisno od Bape i takvih kao štoje Bapa. Međutim,
Bapa i drugi salašari su čak i od sela nezavisni i žive po seoskom ataru. „Selo
hvali, a u gradu živi“, kaže poslovica. Izuzetno je teško opstati na salašu gde
Bapa živi. Nisu svi salašari uspeli kao Bapa. Jedni su propali, pa postaju alkoholičari,
drugi su radnici u ciglani kod Bona, treći su plen zelenaša, ali Bapa ni jedne,
ni druge, ni treće nije zaboravio. Sa svima ili sarađuje, ili im pomaže, ili misli
na njih ili ih sneva ako mu u budnom stanju
na pamet ne padaju.
Vlahovićev roman nam ne slika svoju sopstvenu projekciju
onekakvom banatskom „grofu“, već stvarnu uzornu ličnost iz prošlosti sposobnu da
nam bude uzor i za budućnost. Osobu sposobnu da pe padne u paorsko podložništvo,
već je pretvara u paoršag i razvije samostalnost.
Ona s osloncem na slobodoljubivi duh drevne militarije strpljvo ore na is i na stuk,
krčeći sebi i svojima put ka dostojnom životu. Ka svojoj klindri, između „druma carskog i sokaka bećarskog“.