Radovan Vlahović: Samaroplavetnilo

Banatski kulturni centar,
Novo Miloševo, 2008.
"Samaroplavetnilo možemo definisati kao metaforično–ironični roman. Zaintrigirani kozument svoje tumačenje romana može početi već od samog naslova sastavljenog od dve reči: samar i plavetnilo. One u svom kontrastnom spoju ukazuju na sukob horizontale i vertikale čovekovog bitisanja, pretvarajući metaforu samaroplavetnilo u simbol, a pred nas stavljaju ironiju, rekla bih čak i sarkazam, jedne osvešćenosti pojedinca koji ima kritički odnos prema istorijskoj i društvenoj stvarnosti, i dublje još, njegovu otuđenost od života, sopstvenu samodovoljnost, ne samo kao izraz bunta, nego i kao ostvareno pravo na osvajanje lične slobode u procesu samouništenja. 
Autor je blizak idejama francuskog novog romana nastalog pedesetih godina dvadesetog veka. U „Samaroplavetnilu” postoje tada avangardne ideje: depolitizacije društva, desakralizacije, deharmonizacije. 
Pisac je blizak vaskrslim idejama Getea, Šlegela i Koldridža o „unutrašnjoj formi”. Forma nije predodređena, veđ proističe iz samog semantičkog materijala koji iznutra sam sebe razvija i dobija svoju punoću i sopstveni spoljni izgled, samosvojni semantički sistem i svoj kontekstualni položaj. Roman je obeležen razbijenom tekstualnom strukturom, u slobodnom saodnosu delova odrećen kompatibilnošću u funkcionalnom smislu." 

izvod iz recenzije Marije Tanackov (2008) 



"Vlahovićev rukopis, Samaroplavetnilo, nudi nam se kao ciklus novela čvrsto spojenih okvirnom pričom. Insistiranje na noveli, na jednoj strani i na drugoj, na izvesnoj filozofičnosti štiva prepoznatljive su koordinate ovog dela. To su, ako se ne varam, osnovne crte najmlađe srpske proze (Damjanov, Pisarev, Basara, Mitrović i drugi). Unutar toga određenja, valja reći da bi Vlahovićev rukopis pripao onoj struji koja se u nas naziva «novom prozom» (novosadskog kruga), koja je svojevremeno promovisana u Poljima i Književnoj reči, a potom i samostalnim knjigama. 
Držim da su izvori Vlahovićeve proze skriveni u poeziji simbolista i ekspresionista (Rembo, Malarme, Trakl i Calan), na jednoj strani i na drugoj , u filozofiji Siorana, Sartra i Kamija. Kao da se izvesne nemačke i francuske koordinate ukrštaju u ovom rukopisu. 
Iz Samaroplavetnila ili još bolje - kroz njega – govori sirova mladost i talenat; vrcavo, snažno, eksplozivno i razarajuće. Ovde je sve podređeno retoričkoj ekstazi i ekscentričnom transu." 


izvod iz recenzije Nikole Kitanovića (1986)



Vlahovićev roman Samaroplavetnilo, nastao je pre više od četvrt veka i bio je spreman za publikovanje. Tada, još kao relativno mladi književni kritičar, napisao sam recenziju toga romana u kojoj sam preporučio izdavaču da knjigu objavi. Svrha te recenzije nije bila da bude objavljena, već da Vlahovićeva knjiga bude objavljena. Svejedno, sada, nakon više od dve decenije Samaroplavetnilo se pojavljuje, to jest knjiga je objavljena, zajedno sa mojom recenzijom, nekoliko dokumantarnih tekstova o tome kada je knjiga napisana i kako je od strane izdavača odbijena i sa veoma ozbiljnim, književno kritički veoma utemeljenim tekstom koleginice Marije Tanackov.
Taj tekst koleginice Tanackov je zaista precizno argumentovan, veoma posvećeno napisan, sa svešću da će uz knjigu i taj tekst biti čitan. U tome smislu, njen tekst nije namenjen izdavaču već čitaocu knjige. Ali, bez obzira na to, naša dva pogleda, iako različite prirode i različitog povoda, u mnogome se medjusobno susreću. Ja iskreno mislim da je tekst koleginice Tanackov, tačan, precizan, pravilo usmeren, da tome zapravo nemam šta da dodam, ili, pak, da oponiram bilo kojem njezinom stavu. Jedino što se na prvi pogled pojavljuje kao razlika izmedju stava koleginice Tanackov i mog stava u recenziji, jeste njezina teza da je Samaroplavetnilo roman, a moja teza je bila da je to ciklus novela sa zajedničkom okvirnom pričom (ta okvirna priča nije tekstualne prirode, već kontekstualne). Na prvi pogled to su dva prilično suprotstavljenja stava, gde je stav koleginice prilično čvrsto i tačno argumentovan unutar jedne rečenice; Razvoj romana, kao književne forme, njegova današnja razudjenost i bogatstvo, razlike uslovljene rastegljivošću mogućih ostvarenja i novih traženja... Ja se sa ovom konstatacijom duboko slažem, i smatram da takva aplikacija kritike na Samaroplavetnilo otvara nove vidike u tumačenju Vlahovićevog dela, na čega ću se vratiti kasnije.
....
Kao zaključak ovome tekstu, ali ne i kraj rasprave o Samaroplavetnilu i prozi Radovana Vlahovića želim da kažem da je ovo jedan od prvih pobunjenih postmodernih romana u srpskoj književnosti. Bez obzira što je od nastanka ovog romana pa do danas došlo do promena čitavog niza društvenih okolnosti u našoj zemlji, smatram da uzročnik pobune nije otklonjen. Moža danas pisce ne prisluškuju, ne privode ih na informativne razgovore, ne tuku ih, ali sasvim sam siguran da društvo veoma organizovano marginalizuje pisce i pesnike koji sa sobom nose talenat pobune. U tome kontekstu, Samaroplavetnilo je izuzetno aktuelno delo. Ovo delo je po nekad veoma hermetično, teško za čitanje, ali tamo gde ga prepoznajete ono postaje veoma žestoko. U tome kontekstu, potencijalni čitalac treba da se naoruža strpljnjem, jer kada mu se Samaroplavetnilo otvori, ukaže, kada zakuca na vašu dušu, čula i misli shvatićete koliko piščeve pobune i sami nosite u sebi. Drugim rečima kazano, čitanje ovoga romana je duboki samospoznajni čin, a na to treba biti spreman.

izvod iz recenzije Nikole Kitanovića (2008)