Upokojio se Đorđe Nikolić – prvi dobitnik Književne nagrade DESPOTICA MATI ANGELINA

 



Đorđe Nikolić (1949) poreklom je iz sela Rabrova, kod Oplenca. Potiče iz doma episkopa američko-kanadskog Dionisija. Početkom sedamdesetih godina prošlog veka emigrirao je u Ameriku. Posle sticanja magisterija, završio je doktorske studije slavistike na Northvestern univerzitetu i nastavio da radi na doktorskoj disertacoji o srpskoj emigrantskoj poeziji. Jedan je od osnivača Upravnog odbora poznatog čikaškog Centra za poeziju u kome svakog meseca pod okriljem jednog od najznačajnijih muzeja na svetu, čuvenog čikaškog Art instituta, nastupaju najveći američki i svetski pisci, čime je uveo u repertoar i ćirilicu i srpske književnike koji gostuju u programima. Književni salon Nikolić u Čikagu godinama je poznato stecište čuvenih svetskih pisaca kao što su Josif Brodski, Česlav Miloš, Andrej Voznesenski, Čarls Simić...
Među dobitnicima je prvih nacionalnih priznanja za izuzetan doprinos, rezultate i zasluge u saradnji i jačanju veza matične države sa dijasporom.
Živi i radi u Čikagugde je predsednik Srpske narodne biblioteke i redovni član najvećih američkih književnih akademija i udruženja, oba američka PEN centra, srpskog i ruskog PEN-a i Udruženja književnika Srbije.
Bavi se i prevođenjem, a njegova poezija prevođena je na engleski, italijanski, španski, rumunski i makedonski jezik...
Dobitnik je mnogih književnih nagrada – RISTO RATKOVIĆ, DUŠAN VASILJEV, LENKIN PRSTEN, JEFIMIJIN VEZ, ORDEN VUKA KARADŽIĆA itd...
Njegova poezija je predstavljena na engleskom jeziku i u američkoj Antologiji 20. veka u kojoj su zastupljeni pisci koji su u prošlom veku stvarali u saveznoj državi Ilinois, uključujući nobelovca Ernesta Hemingveja i brojne laureate Pulicerove nagrade...

Zbirka „Vi niste od ovoga sveta“ je Nikolićeva deseta knjiga poezije, za koju kaže da je njegova hodočasna knjiga kojom vraća dug otadžbini, rodu, jeziku i veri....

Pristupnica za Maticu.

 


Smrt je guja u nedrima

Pod štukaturom
u starim paorskim kućama
gnezde se miševi pacovi i ostala gamad
Oni su kao smrt
a sa smrću se nije igrati
U tom međuprostoru
tavana i gredica
svakodnevno manevrišu i čangrću
prave štetu iznad naših glava
Oni su kao guja u nedrima
koje se i kad želimo
ne možemo osloboditi
A kuće kao i ljudi
stari i oronuli
trpe i odelevaju
namesto da ih dave i truju
puštaju ih da rovare 
dok se ne sruše
u prah 
u pepeo
u smrt
Pa niti tapši 
a ni ne tapše mu

Ne nikako ne volim redove

Ne, ne volim redove ni kod pekara ni kod lekara ni kod bankara niti kod grobara.
Nije u pitanju nedostatak strpljenja već naprotiv kad stanem u red da čekam za nešto ophrve me osećaj besmislenog gubljenja vremena u odnosu na sveukupan život tako da mi se i samo postojanje učini zaustavljeno dok čekam u nekom redu za nekog i za nešto.Kad sam u prilici ja ih zaobiđem a kad nisam često mi se desi da u njih i ne stajem, a ako ipak moram čekati u nekom redu onda se naoružam staračkom mirnoćom tihom uspavanošću i opuštenošću tako da u tom nekom polusnu ipak sačekam svoj red.
Tako o čekanju u redu govore moji osečaji dok je u stvarnosti i po božijem promislu sve sasvim drugačije i u svemu postoji ipak neki red koji je tu da nas ljude disciplinuje i da nam kaže možeš kako oćeš ali ne možeš dokle oćeš Za sve postoji neka mera i granica a naravno i neki red u koji se moraš smestiti i čekati naravno da dođe tvoj red za nešto.....

ZAMETAK

 Vi što tražite

dlaku u jajetu

Radite posao

zaludan

Čisto je kao

suza deteta

Belance, žumance

ljuska, dinar

I uvek novo čudo

nade i vere

u rođenja buduća

Da dogodiš se

 Čekam te

strpljivo

da dogodiš se

u tunelu nedovršenom

Na hartiji

cvetnoj

jutarnjih vesti

U mreži ribara

vršci svilenoj

što ponekad

jedrenjak je

optimizma

što plovi

po nebesima

April u Miloševu

 



Jutrom slikam zvonjavu
na skupštinu
na uporaženi cvrkut
ljubavnika što pucaju
od zrelosti kao narovi
narcisoidne najlonske
vreće strasti i bola
što mogu više
nego što hoće
Studija stanja u proleće
je nalik mesečevim
rogovima što pobodeni
u zemlju postaju
direci za svevideće oko
Biće je u višnji
što cveta
sitnim belim cvetom
u ćurkovim slinama
jablana
i miševima od šlajma
što iz ranjivih pazuha
smokava iskaču
i gnezde su koprivama
mladim i žeženim
Mi nismo tu ni da pevamo
ni da plačemo
već smo samo talog večnosti
što su bogovi prosuli
na zemlju iz emotivnih šolja
nakon vesele čajanke


Svatovi LJiljana Bulić



 Škripnula su vrata na kapiji. Zvono nemamo a ni psa pa nije ni loše što vrata zaškripe kada se

otvore i tako jave da nam neko dolazi. Bato! Bato! Viče neko u dvorištu. To zovu mog muža

koga su u Melencima, gde se rodio i odrastao, svi tako zvali pa mu nadimak ostao zauvek. Bata

nije kod kuće pa ja izlazim u dvorište da vidim ko nam je to došao. U dvorištu, malo lepše

obučen, nasmejan i sa svečanim izrazom na licu komšija Ivan od preko puta. U ruci mu čutura,

šarena i okićena peškirima. To je buklija. Kod nas u Banatu u svatove se poziva tako što buklijaš,

onaj koji poziva u svatove, nosi čuturu sa rakijom svečano izjavi da će biti svatovi tad i tad i da se

devojka ta i ta, u ovom slučaju njegova ćerka Ivana, udaje za momka tog i tog, u ovom slučaju

Dragana iz sela Rivice. Pozovem komšiju Ivana da uđe u kuću i, kao što je red, on i ja napijemo

iz čuture za sreću mladenaca. Kao što je običaj na čuturu zihericom zakačim najlepši nov peškir

koji sam imala što je značilo da je poziv u svatove prihvaćen. Skuvam kafu da popijemo i da se

sve lepo dogovorimo kada i gde treba da dođemo i tako…

Za tu priliku spremim Bati sivo odelo, belu košulju i lepu crvenu kravatu na srebrne pruge a meni

crne pantalone zvonare, belu bluzu i crveni sako da budemo u tonu. Zakažem frizuru kod moje

frizerke, prilika je prava. Biće slikanja pa da ostane lepa uspomena. Frizerski salon je bio pored

pijace a pijačnim danom parkinga ni za lek. Ali meni se posrećilo. U gužvi jedno mesto baš u

blizini frizerskog salona kao da je baš mene čekalo. Parkiram auto, iz bankomata moje banke,

koji mi je bio usput, podignem novaca da stavimo u kovertu za poklon, i još malo više da bude za

svirce, pa tačno u zakazano vreme stignem na friziranje.

Zadovoljna frizurom i svojim izgledom odem po automobil kad ono parking mesto prazno. Mog

crvenog stojadina nema. Malo se zbunim. Okrećem se oko sebe i tek onda ugledam znak za

zauzeta dva parking mesta za policiju čija je ispostava nedavno otvorena u tom kraju grada.

Prilazi mi čovek koji naplaćuje parking i kaže mi da je mog crvenog stojdina odneo pauk. Šta ću

sada? Znam da pauk nosi automobile na glavni gradski parking a do tamo mi treba pola sata

najbržeg hoda. Tamo gradski autobusi ne saobraćaju, taksija ni na vidiku a vreme leti. Odluka je

doneta. Možda nije najbrže ali je najsigurnije da krenem pešice. Tako bar znam kada ću stići.

Kada sam bila blizu parkinga vidim mog stojadina ograđenog lancima. Prijavim se dežurnom

policajcu. Platim kaznu za nepropisno parkiranje i trošak za pauka, ne pitam šta košta. Sreća

novaca imam. Kada sam sela u automobil i krenula kući odjednom mi je sve bilo i lepo i lako.

Pogledam na sat, sve ću stići na vreme samo kada sam oslobodila mog stojadina. Vraćajući se

kući ponovo svratim do bankomata da nadoknadim štetu pa do cvećare po cveće za mladu.

Lepo smo se doterali, stavili novac u kovertu, pa piće i kafu u šarenu kesu i na kraju tortu u

plastično “zvono” da se ukrasi ne pokvare. Tu je i cveće. Sve kako je red kada se ide u svatove.

Kada smo seli u automobil i krenuli prema Novom Sadu tek onda sam ispričala Bati šta mi se sve

dogodilo. On me gledao u neverici. Zna da vodim računa kako vozim i gde parkiram a i stalno

nešto njemu gunđam ako ne uradi kako treba. Eto! Desilo se. Bilo pa prošlo.

Venčanje i slavlje je bilo u jednom lepom restoranu pored Novog Sada. Stigli smo na vreme.

Sedali smo na svoja mesta po unapred utvrđenom rasporedu. Moje mesto je bilo između

komšinice Seke i Bate. Kada su svi stigli komšija Ivan je za nas iz komšiluka a i sebi natočio

piće, pozdravio nas pa smo nazdravili. Odmah je krenuo razgovor u šaljivom tonu. Raspoloženje

je bilo na nivou. U jednom trenutku sam pitala komšinicu Seku kako joj se sviđa moja frizura. Pa,

lepa je odgovorila je ona čudno me gledajući. Verovatno joj nije bilo jasno zašto je to pitam pošto

je frizura bila kao što obično imam samo malo lepša. Pa kako da ne bude lepa kada sam je platila

deset hiljada dinara. Tek sada se Seka iznenadila i ništa joj nije bilo jasno. Onda sam društvu

ispričala šta mi se desilo. Svi smo se slatko smejali čak i Bata. Nije mi prebacivao za nepotrebni

trošak koji je nastao mojom nepažnjom, što je bilo najvažnije od svega.

Svatovi su bili veseli a mi komšije posebno. Igralo se i pevalo do sitnih sati. Ostale su slike za

uspomenu na lepo veselje, frizuru i još ponešto…

Svatovi LJiljana Bulić

 Škripnula su vrata na kapiji. Zvono nemamo a ni psa pa nije ni loše što vrata zaškripe kada se otvore i tako jave da nam neko dolazi. Bato! Bato! Viče neko u dvorištu. To zovu mog muža koga su u Melencima, gde se rodio i odrastao, svi tako zvali pa mu nadimak ostao zauvek. Bata nije kod kuće pa ja izlazim u dvorište da vidim ko nam je to došao. U dvorištu, malo lepše obučen, nasmejan i sa svečanim izrazom na licu komšija Ivan od preko puta. U ruci mu čutura, šarena i okićena peškirima. To je buklija. Kod nas u Banatu u svatove se poziva tako što buklijaš, onaj koji poziva u svatove, nosi čuturu sa rakijom svečano izjavi da će biti svatovi tad i tad i da se devojka ta i ta, u ovom slučaju njegova ćerka Ivana, udaje za momka tog i tog, u ovom slučaju Dragana iz sela Rivice. Pozovem komšiju Ivana da uđe u kuću i, kao što je red, on i ja napijemo iz čuture za sreću mladenaca. Kao što je običaj na čuturu zihericom zakačim najlepši nov peškir koji sam imala što je značilo da je poziv u svatove prihvaćen. Skuvam kafu da popijemo i da se sve lepo dogovorimo kada i gde treba da dođemo i tako Za tu priliku spremim Bati sivo odelo, belu košulju i lepu crvenu kravatu na srebrne pruge a meni crne pantalone zvonare, belu bluzu i crveni sako da budemo u tonu. Zakažem frizuru kod moje frizerke, prilika je prava. Biće slikanja pa da ostane lepa uspomena. Frizerski salon je bio pored pijace a pijačnim danom parkinga ni za lek. Ali meni se posrećilo. U gužvi jedno mesto baš u blizini frizerskog salona kao da je baš mene čekalo. Parkiram auto, iz bankomata moje banke, koji mi je bio usput, podignem novaca da stavimo u kovertu za poklon, i još malo više da bude za svirce, pa tačno u zakazano vreme stignem na friziranje. Zadovoljna frizurom i svojim izgledom odem po automobil kad ono parking mesto prazno. Mog crvenog stojadina nema. Malo se zbunim. Okrećem se oko sebe i tek onda ugledam znak za zauzeta dva parking mesta za policiju čija je ispostava nedavno otvorena u tom kraju grada. Prilazi mi čovek koji naplaćuje parking i kaže mi da je mog crvenog stojdina odneo pauk. Šta ću sada? Znam da pauk nosi automobile na glavni gradski parking a do tamo mi treba pola sata najbržeg hoda. Tamo gradski autobusi ne saobraćaju, taksija ni na vidiku a vreme leti. Odluka je doneta. Možda nije najbrže ali je najsigurnije da krenem pešice. Tako bar znam kada ću stići. Kada sam bila blizu parkinga vidim mog stojadina ograđenog lancima. Prijavim se dežurnom policajcu. Platim kaznu za nepropisno parkiranje i trošak za pauka, ne pitam šta košta. Sreća novaca imam. Kada sam sela u automobil i krenula kući odjednom mi je sve bilo i lepo i lako. Pogledam na sat, sve ću stići na vreme samo kada sam oslobodila mog stojadina. Vraćajući se kući ponovo svratim do bankomata da nadoknadim štetu pa do cvećare po cveće za mladu.Lepo smo se doterali, stavili novac u kovertu, pa piće i kafu u šarenu kesu i na kraju tortu u plastično “zvono” da se ukrasi ne pokvare. Tu je i cveće. Sve kako je red kada se ide u svatove. Kada smo seli u automobil i krenuli prema Novom Sadu tek onda sam ispričala Bati šta mi se sve dogodilo. On me gledao u neverici. Zna da vodim računa kako vozim i gde parkiram a i stalno nešto njemu gunđam ako ne uradi kako treba. Eto! Desilo se. Bilo pa prošlo.Venčanje i slavlje je bilo u jednom lepom restoranu pored Novog Sada. Stigli smo na vreme. Sedali smo na svoja mesta po unapred utvrđenom rasporedu. Moje mesto je bilo između komšinice Seke i Bate. Kada su svi stigli komšija Ivan je za nas iz komšiluka a i sebi natočio piće, pozdravio nas pa smo nazdravili. Odmah je krenuo razgovor u šaljivom tonu. Raspoloženje je bilo na nivou. U jednom trenutku sam pitala komšinicu Seku kako joj se sviđa moja frizura. Pa, lepa je odgovorila je ona čudno me gledajući. Verovatno joj nije bilo jasno zašto je to pitam pošto je frizura bila kao što obično imam samo malo lepša. Pa kako da ne bude lepa kada sam je platila deset hiljada dinara. Tek sada se Seka iznenadila i ništa joj nije bilo jasno. Onda sam društvu ispričala šta mi se desilo. Svi smo se slatko smejali čak i Bata. Nije mi prebacivao za nepotrebni trošak koji je nastao mojom nepažnjom, što je bilo najvažnije od svega.Svatovi su bili veseli a mi komšije posebno. Igralo se i pevalo do sitnih sati. Ostale su slike za uspomenu na lepo veselje, frizuru i još ponešto…

Zauvek

 Pred kišu oblačiš tanku crnu lanenu košulju na nago, vlažno, slano i suncem opaljeno telo.U bele plahte uvijaš misao o smrti i samoponištenju.Prećutkuješ je, među ljubičastim oblacima što zamedljanu melodiju u naručju nose.Sklanjaš se u zaklon smokvina lista.Prosipaš po pašnjaku nakinđurena liciderska slova što čekaju da ih natopi kiša, da se preobraze i pod mladim mesecom izrastu u velika srca. Vaskrsavaš tek rođen jutrom i duginim lukom, paletom boja, šaraš po prelepom liciderskom polju.Kao u snu, razgovaraš sa sobom emotivnim jezikom, skidaš se i predaješ moru kao životu. Zauvek.

Iscelenje

Sneži veselo

i pucketa 

crna vatra

 što u bol bi 

u umu smrtnika

Nudi se 

stradalnicima

kao zamena

iskupljenje

iscelenje

u svetlosti

Lica Gospodnjeg




Nicanje

 Iznova 

gradiš se od sna

u praznoj

talasima morskim

opranoj 

školjci

Na priči petparačkoj

Tuđa si
crna vatro
dosadna
Simbol
izmišljene
stvarnosti
Brbljivost
očajniika
Lišaj
na priči
petparačkoj
Pero slavuja
u vrućici
ljubavnoj
krikom nošeno
pod plafonom
nad posteljom







 

O književnosti

 Desi se da prosto zaboravim da se ona, književnost  zove svojim imenom, a svakodnevno sam od izjutra do večeri u njoj.Ili sam čitalac ili pišem ili razmišljam  ili pak razgovaram o njoj. A ovog jutra imam utisak da želim govoriti o nečem novom i nepoznatom. Čini mi se ( književnost) kao prelepa strankinja koju ponovo srećem na ulici prepoznajem se u njoj, ali je ipak strankinja, i stalno imam utisak da sam u jednom od davnih života bio sa njom strasni ljubavnik.I kao da smo  vek čitav jedan proveli zajedno, a onda smo se rastali.Ili sam ja zaboravio da je naša strast preobražena u nešto drugo postala svakodnevica koju ne zovem njenim imenom.

    Čitajući knjige u mladosti glava i um su mi bili ispunjeni citatima i mislima filozofa, pesnika romansijera i umetnika.Teško sam mogao da razlučim i izvučem svoju misao a da se ne poštapam sa tuđom.Tako je bilo u spoljnjem svesnom delu svesti. I to me je ponekad blokiralo u razmišljanju i pisanju. Stalno mi se činilo da je neko nešto od toga što sam želeo da napišem već rekao.A ustvari sam samo prepoznavao jezik i citate koji su mi ostajali u glavi kao talog u čaši kad je sve drugo padalo u zaborav.

    A onda sam jednog jutra nakon sna pokušao da ga pribeležim i ispričam hartiji. Uspelo je.Napisao sam ga brzo i tečno bez zastajkivanja i bez velikog razmišljanja. Reči su same klizile iz mene i nizale se u rečenice i u priču.Shvatio sam da sve ono što sam svesno iz književnosti uzeo je nestalo. Otvorio mi se jedan sasvim drugi jezik i jedan novi život iz kog sam nazirao i video vlastitu stilsku  autentičnost. Moja podsvest je zaboravila ono što sam svesno učio i isčitavao,i pamtio kao poštapalice u razgovoru.

    I sada nakon mnogo godina vidim da sam prestao da razmišljam o književnosti jer sam živeo u njoj. To što mi se činilo da je poznajem kao lepu strankinju samo je trenutak izlaženja iz onoga u čemu sam, a ustvari ja živim u njoj i živim nju.

Oporuka

 


Akademisti

 Kako su čiste

 i ispeglane

biografije mojih kolega 

sa fakulteta

Sve je na svom mestu

vidim 

bili su dobri

pametni i poslušni

Kod njih je sve

po protokolu

vrtić

osnovna

srednja

fakultet 

akademska karijera

naučni radovi

jezici strani

bibliografija

knjige 

nagrade

zvanja

bože kakave su to

savršene karijere

bez i jedne neravnine

bez i jednog naprsnuća

ulegnuća i razdora

i bez snevačine i jebačine

Sve je kod njih

sa klasičnim građanskim 

manirima

iz prethodnih stoleća

Divota jedna kako je sve 

u svom najboljem redu

Pa čak i dela njina

ti dobro iskrpljeni kolaži

dubokih citata i uzugarene

stvarnosti obamrle od dosade 

Ponekad ja i pitam 

kako me uopšte ponekad

i primaju u svoje društvo

i kako više ne zaziru od mene

koji sve to nisam nikada 

ni bio 

niti ću ikada i biti.

 

Dani Sve Duži I duži A pesme Sve Kraće I kraće

 


Odustajanje

 Oko mene 

sabotaža

 inercija

 privilegovani mešetari

 čije farisejsko mesto u literaturi se zna

 jer ga oni jedni drugima šteluju 

i zato likuju

a ako nešto pofali oni onda podkajluju

Vičem 

Kod vas nema ničeg po zaslugama

a tako bi lepo bilo posvađati se sa vama

a da ne ličim na vas

tad bi na vas ličio

Praštam svima

likujte bez srama

jer vi zaslužiste  kao komesari

komesara da se komesarite i likujete

Gorčinu koja me  sklepa i ščepa 

ponekad  ispljunem zajedno sa šlajmom

što se cedi iz mojih zalečenih 

 bolesnih pušačkih pluća

A nekad vam je jezik brži od pameti

kad ste lenji drugi su vam krivi

Tešite se mišlju smilovo se Gospod

ostali ste živi

I molite mu se skrušeno partijski

A neznate  dal je Gospod hteo

da molitvu vašu primi 

A onda tražite od nas da budemo

konzumenti vaših baljezgarija

Ono što je moja poruka

glasi odustajanje

od vas takvih

i odlazak u ćeliju 

u moju sobu što noću svetli

i gospod za vazdan caruje


Colštuk

 Uspavali smo se

usporili hod

oprezni kao po jajima da gazimo

a ustvari

Gazi nas gde ko stigne

država

prijatelji 

porodica

Vreme koje se počelo meriti

colštukom 

od smanjenih aktivnosti

smo zaboravili 

kuda smo pošli 

šta želimo

i koliko možemo

i šta želimo

i šta želimo

I šta

Šta su nam ciljevi

osim da potrajemo

kolka je još

Gospodnja volja